7. zagorski likovni salon


U subotu 16. svibnja je u Galeriji grada Krapine otvoren 7. Zagorski likovni salon, najveća likovna trienalna manifestacija u Krapinsko-zagorskoj županiji, koja se održava od 1997. godine. Pravo prijave na salon imaju likovni umjetnici koji su rođenjem, životom, radom, ili na neki drugi način vezani uz Hrvatsko zagorje.

Mogu se prijaviti najviše tri rada nastala u zadnje tri godine u selekciji situacija: slikarstvo, kiparstvo, grafika, fotografija, video i ostali vidovi likovnog izražavanja.

Stručni ocjenjivački sud u sastavu Branka Hlevnjak, Dora Kovačević i Stanko Špoljarić je od 114 prijavljena autora sa preko 230 radova odabrao 91 autora sa 129 radova što je više nego prije tri godine kada je bilo 79 autora sa 100 radova.

Prema odluci stručnog ocjenjivačkog suda ove godine dodijeljene su tri jednakovrijedne nagrade, a dobitnici su Ljerka Kallay, Ivana Mrčela i Denis Krašković. Sedmi Zagorski likovni salon održava se pod pokroviteljstvom Grada Krapine i Krapinsko-zagorske županije.

Na otvorenju je o salonu govorio član stručnog ocjenjivačkog suda Stanko Špoljarić, a otvorio ga je gradonačelnik grada Krapine Zoran Gregurović, koji je uz zamjenicu župana Jasnu Petek podijelio nagrade nagrađenim umjetnicima.

Salona prati opsežan katalog u kojem je uz životopis autora objavljena i fotografija jednog rada. Dizajn kataloga, pozivnica i plakata izradila je kao i svih dosadašnjih godina akad. slikarica grafičarka Ana Zubić.

U prigodnom glazbenom programu nastupio je mladi umjetnik, kompozitor, kantautor i multi instrumentalist J.R. August iz Zaboka.

Salon ostaje otvoren do 20. srpnja 2015. godine.



7. zagorski likovni salon

Svojom koncepcijom „Zagorski likovni salon“ u Krapini brani i njeguje karakteristike većine nekadašnjih skupnih izložbi. Otvorenost različitostima. Kao mjerilo stvari mogu se uzeti izložbe „Zagrebačkog salona“. U svom polustoljetnom trajanju mijenjale su koncepciju, i primjerice u dionici slikarstva, kiparstva i grafike dugo vremena zastupale raznovrsnost pristupa i poetika. Ali postupno se renomirana zagrebačka izložba koncentrirala na određena likovna strujanja, odnosno često i koncepcijama osmišljenim po načelima i ideji nekog kritičara. Zasigurno tako profilirane izložbe snažnog autorskog pečata imaju itekako mjesto na likovnoj sceni, premda se mora primijetiti da je određen broj takovih projekata oblikovan po poprilično nategnutim tezama. Objektivno mogu se kritizirati i Saloni u prošlosti zbog preširokog zahvaćanja brojnih izama, no isto tako razmatrati opravdanost činjenice da je poradi pretjerane revijalnosti došlo do dokinuća izložbi koje su (bez obzira i na nejednaku kvalitetu) konfrontirale udaljene umjetničke svjetonazore. Osim toga, za mnoge, ranijih prilika više nije bilo jer im izraz nije sukladan s umjetničkom problematikom dominantnih trendova. Dakako vidovi moderniteta, suvremena (avangardna) likovna kretanja posebno intrigiraju potrebitim propitkivanjem odnosa umjetnosti, pojedinca i društva u kompleksnosti izložbenih projekata. Ali oaze nekadašnjih Salona su presušile. Stoga je inicijativa za izložbu, koja ove godine bilježi već sedmo izdanje, „Zagorskog likovnog salona“ imala je dvostruku namjenu, s jedne strane poticanje raznovrsnosti, a s druge da uz znana imena sredine promovira i manje prisutne slikare i kipare zagorskog kraja. Spomenuta zavičajnost nikada se nije prestrogo gledala, nije se zavirivalo u krsne listove djedova poradi zagorskog čistunstva, već se žiri u prosudbi orijentirao na osobnost i kvalitetu, s određenim, minimalnim, popustom za autore i djela koji u dojmljivosti svojih ostvarenja kao sastavnicu nose iskru zagorske posvojenosti. No bilo kako bilo „Zagorski likovni salon“ je primjer kontinuiteta izložbenog vitaliteta, i svojim je karakterom svojevrsni „Posljednji Mohikanac“ među Salonima. I ovogodišnji saziv zanimljiv je presjek stanja likovnosti prostora koji ima i nema zemljopisne granice, ima domaću jezgru i goste povezanih s nejednakom čvrstoći niti sa Zagorjem. Prelistavanje ranijih kataloga Salona u Krapini i prisjećanje na same prezentacije pokazuje određene međusalonske srodnosti, prvenstveno na relaciji djela vezanih uz načela klasične estetike i onih obilježenih likovnom inovativnošću, s umjetnicima koji su s razlogom redoviti sudionici izložbi, i onih koji se pojavljuju od zgode do zgode. Uvijek posebno raduju mlade snage, osobe koje su po prirodi stvari nositelji svježih umjetničkih ideja. Ovogodišnja bujica slikarske i kiparske ponude, nakon žiriranja, rezultira izložbom od blizu sto autora. Heterogeno je to klupko koje ima vrijednosne raspone, s jedne strane autentičnost s vrhovima koji mogu izdržati vrlo zahtjevne prosudbene kriterije, a s druge solidnog je prosjeka, s mogućnošću isčitavanja vlastitih rukopisa.

Uvod u izložbu, ne previše likovno pretenciozan, ali svakako oku ugodan po raskoši opredmećene ljepote, su slike krajolika. Pretežno ambijenata zagorske slikovitosti prenijete i realističkom dorađenošću, treptajem impresije ili slutnjom ekspresionističke pokrenutosti. Ali i asocijativnošću oblika mnogi se približavaju pejzažu, i onom izraslom iz konkretnosti izgleda i onom satkanom od koordinata imaginarnog, ili stanjima unutrašnjeg pejsažizma. Uprizorenja prirode nose raspoloženja i lirske i dramatske konotacije, tankoćutnost i emocionalnu žestinu. U slikarstvu suptilnih čestica i aglomeracije oblika, prigušenosti tihog osvajanja i sadržajnog krika. Na adresi ekspresije djeluju slikari analize složenosti ljudskih odnosa, s djelima građenih erupcijom oblika, napetošću linija i kolorističkom zvučnošću. Stupnjevanjem opisnosti figurativnog zgušnjavaju se i otvaraju srazovi i skladovi života, dodiruju talozi, ali se naznačuju i gravitacije sreće. Sa slikarskim postupkom izrazite gestualnosti, ali i poteza discipliniranije kretnje, s pulsirajućim formama na površini razvedenih struktura. Put je to ka apstrakciji, snažnijoj kromatici plohe, ali i blagosti tonskih pomaka. Suprotnosti vidljive u deskriptivnosti figuracije, u sintezi ideje i vještine, ali i figuracije koja zbilju zamjenjuje maštom, sa svijetom nadrealnog, uključivanjem note literarnog, počesto i prizvukom sardonskog. U skulpturi primjetna su ostvarenja s odjecima portretnog, ali i volumenu apstraktnog znaka, često razvijanog u adiranju srodnog. I u jasnoći bloka i putenosti dinamičnih silueta. Zanimljive su i „priče“ s prisjećanjem na pučko, sa simpatičnom „nezgrapnošću“, obogaćenih bojom. I ove godine, kao na prošlom Salonu, istina u nešto manjoj mjeri, izložena su djela niza, serija, bliskih i gotovo jednolikih oblika. Ostvarenja složenog scenarija, kontrasta minimalizmu koji karakterizira neke i slikarske i kiparske tvorbe. U svakom slučaju osnovno ozračje izložbe izrasta iz prave umjetničke osjetljivosti, s djelima nastalim u optici sadnica stvaralačkih potreba. I na kraju ovog krokija. Vjerovanje da umreženost umjetničkih različitosti ima budućnost. Pa tako i „Zagorski likovni salon“ u Krapini.

Stanko Špoljarić






7. zagorski likovni salon



Kontakt:

Ravnatelj: 049/370-561
Financije: 049/370-561
Obrazovanje: 049/370-561
Galerija grada Krapine: 049/370-810
Muzej Ljudevita Gaja: 049/370-810
E-mail: pou@krapina.hr

Pratite nas na

Natječaji/dokumenti