IZBOR IZ LIKOVNE KRITIKE

U godinama nestrpljiva iščekivanja dvije tisućite obljetnice rođenja Isusa Krista, misli i osjećaji okreću se životu i djelu njegove izuzetne osobnosti koja je u božjem ozračju promijenila svijet propovijedajući ljubav, dobrotu i mir među ljudima. Među onima koji veličaju njegovu pojavu na Zemlji nalaze se i brojni umjetnici. Jedan od njegovih najvjernijih poklonika u Hrvatskoj je Izidor Popijač, kipar koji mu se utječe već desetljećima i koji je u Kristovu liku našao sva svoja životna rješenja, od onih misaonih i emotivnih, do onih likovne provenijencije. Kao jedan od rijetkih hrabrih hrvatskih umjetnika, on je i za komunističkog režima izrađivao skulpture sakralnih motiva i tema, poklanjajući ih brojnim crkvama i kapelicama. Koliko god su impresivna njegova rješenja raspela s psihološki profinjenim izrazom lica, toliko su topla, nježna i radosna kompozicijska oličenja Isusova rođenja.

Ipak, i ovom prilikom treba se podsjetiti na identičnu tematsku skupinu koju je autor pod naslovom «Betlehemska špilja» izradio prošle godine u špilji koja se nalazi u samom središtu Stubičkih Toplica, ispod brda nasuprot lječilištu pokraj male crkvice sv. Josipa. Na prostirci od slame smještene su dvadeset i tri skulpture visoke oko 30 cm do jedan metar. U središtu je Sveta obitelj s djetetom u jaslicama, a okružuju ih ljudi – dedi i babe- z zagorskih bregov, i pastiri. Svi su oni po svojoj tipologiji zagorski seljaci, a došli su u narodnim nošnjama pohoditi tek rođenog Spasitelja, donoseći mu darove u košarama s kruhom, pogačom i jajima, s kokotom v logožaru i demižon z vinom. Kao posebna cjelina smještena je žanr scena «Poklonstvo kraljeva». Svaka od izvedenih figura ima svoju individualnost, što se posebno očituje u nizu psiholoških reakcija na licima koje manifestiraju kao iznenađenje, ushićenost, zapanjenost, veselje i znatiželja u susretu s neočekivanim događajem. Izidor Popijač izradom tih likova potvrdio se kao vrstan poznavatelj ljudske psihe, čovjek koji zapaža iznenađene reakcije i bilježi ih u trenutku njihove pojave. Sve što se u tom prostoru događa bljesak je zaustavljen u vremenu. On fiksira scenu koja se dogodila prije dvije tisuće godina, ali joj daje suvremeno ruho, održavajući pritom elementarnu snagu iskonskog zbivanja.

U ciklusu «Dani božićne radosti» Popijač daje daleko opsežniju kompoziciju koju čini sedamdeset likova s nizom objekata. U izvedbi se služio glinom i drvom, ili pobliže, terakotom (pečenom glinom) i prahrastom (stručni mu je naziv Quercus fosilica robur Bedeniensis). Nadahnuće za ovo ostvarenje kipar nalazi u vlastitom djetinjstvu kada je slavlje Božića, kao vjerskog i pučkog blagdana obuzimalo čitavu obitelj i cijelo selo. Kao i u «Betlehemskoj špilji», on je i ovdje scenu Svete noći prenio u naš ambijent. Akteri su ljudi njegova kraja, Zagorci, tu su i domaće životinje, a predmeti koji se pojavljuju objekti su domaće svakodnevne uporabe.
Uz autohtonu tipologiju, odjeću i rekvizite kojim se služe, likovi u tom ansamblu imaju dojmljive psihološke značajke koje su u skladu s dinamikom njihovih pokreta. Ista je pažnja poklonjena jaslicama i nadstrešnicama izrađenima od prahrasta, ali modeliranima s mnogo ljubavi i poštovanja materijala. Posebno začuđuje činjenica da svaki od likova djeluje samostalno, ali složeni u skupine, tvore logički povezane organizme, da bi na kraju u cjelovitu aspektu dali punu sliku izuzetna zbivanja koje ih objedinjuje u jedinstven duhovni sklop.
 

Ugođaj kojim kompozicija odiše neponovljiva je scenska uigranost u koju se slijevaju različita raspoloženja i uzbuđenja, da bi u jednom trenutku opće spoznaje eksplodirala divnim vatrometom radosti kojimih obasjava tek rođeno Dijete. Izidor Popijač i ovim je ostvarenjem potvrdio svoje visoke kiparske kvalitete, čije ruke ne samo modeliraju oblike, već kroz mrtvu tvar zemlje progovaraju i o onim zapretenim tajnama ljudske psihe, o neizrećenim težnjama zagonetne intime. «Priča o božićnoj radosti» priča je o trenutku kada se emocije rastvaraju i u blagom dodiru spajaju s onima drugih sudionika izuzetnog događaja.
Skulptorski ciklus «Dani božićne radosti» najnoviji je, ali tek jedan od brojnih ciklusa i usmjerenja što ih je u svom tridesetogodišnjem radu ostvario Izidor Popijač, jedan od najproduktivnijih hrvatskih suvremenih kipara čiji se rezultati broje tisućama malih i velikih likova razasutih po cijeloj Hrvatskoj i mnogim zemljama svijeta.
Rezimirajući faze ili cikluse kiparskog stvaralaštva Izidora Popijača, kao osnovu treba utvrditi fazu ruralnog realizma, zatim fazu groteskno-karikaturalnih kritika, fazu neonadrealističkih konstrukcija, ciklus erotsko-seksualnih vizija, ciklus filozofsko-metafizičkih asocijacija, ciklus emotivne religioznosti, ciklus rodoljubnih zapisa, bestijarij i ciklus dekorativno-funkcionalnih predmeta.
 

Tih osam sadržajnih konstanti vjerno se isprepliće s trima koje karakteriziraju izraz, odnosno stilistiku, a najbliži su nazivlju izvornog realiteta, neoekspresivnosti i nadrealističkim varijantama. Za umjetnika je značajno da prelazeći iz jedne u drugu fazu, nije napuštao stečena iskustva te im se i u kasnijim razdobljima vraćao. Slično je i sa stilskim opredjeljenjima kojima se također koristi u onim slučajevima kada odgovaraju njegovim vizijama. Stoga u opusu Izidora Popijača ne treba tražiti kronologiju po sadržajima i izražajnim bitnostima, već jedino datumski. Njegova sloboda vraćanja na izvore, da ih inkorporira u kasnija dostignuća ili da ih u usporednici revitalizira, njegova je izuzetna sposobnost koja govori o tome da u njegovoj svijesti i emocijama trajno žive sva nadahnuća, iskustva i vještine te da su sposobni u svakom trenutku progovoriti iskrenim, autentičnim i sugestivnim vizijama.
 

Upitamo li se na kraju tko je Izidor Popijač?, dobivamo jednostavan odgovor: naprosto izvanserijski kipar našeg vremena i prostora, umjetnik snažnog i impulzivnog talenta!
 

Svjedočanstvo o tome njegov je opus!

                                                                                                     Juraj Baldani