"Nove su mi prostore duha širili spomenici baštinjene prošlosti, Meštrović kao moćni apostol, načelan i jak, Moore i njegova rastvorena skulptura oslobođenih oblika. Zatim su me Zadkin, Lipchitz, Calder, Marini, Greco, Tatljin... uvjerili da samo vlastiti osjećaj može voditi sedri koja je jedina luka...", zapisat će Sikirica. Precizirajući uporišta u kojima nalazi i trajne poticaje, kipar decidirano markira crtu kojom nam sugerira kako iščitavati njegovo djelo. "Spomenici baštinjene prošlosti" nisu, dakako, samo oni koje poznajemo iz bogate nacionalne baštine, već, pretpostavljamo, i oni iz europske, u kojima se upravo osebujnost hrvatskoga priloga prepoznaje i u toj golemoj i zajedničkoj tradiciji kao njezina integralna sastavnica. Tako će se, primjerice, u ranokršćanskoj i romaničkoj, no itekako u tradiciji velikih renesansnih majstora, naći dodirnih točaka sa "spomenicima baštinjene prošlosti." U proteklim desetljećima kontinuiranog stvaralaštva Stipe Sikirica je izgradio izraz na toj velikoj kiparskoj tradiciji, a u njoj su ustrajali i oni njegovi prethodnici u 20. stoljeću, koje on spominje.
 

Izgrađujući odnos prema tim kiparima, Sikirica je brusio i kultivirao vlastiti stav prema kiparstvu, učvrščujući i osnažujući individualnost na istim kiparskim premisama. To su premise na kojima se Kosta Angeli Radovani s Lipchitzem "dogovorio da je - nosu - mjesto na sredini lica." Akceptirajući to milenijsko iskustvo, koje kiparska misao baštini kao trajnu vrijednost, time zapravo obilježava našu civilizaciju. Modelirajući vještim rukama i onom iskonskom snagom što pokreće počela u kojima buja život, kipar će se okušati u tom dijalogu s prirodom, gradeći sugestivne forme. Ove se osobine manifestiraju i u trima velikim temama u kiparstvu Stipe Sikirice. Prvo onoj što ga veže uz zavičajnu Cetinsku krajinu i njezinu junačku alku i dične alkare: uz konja i čovjeka. U kiparevoj interpretaciji oni nemaju patosa i patetike, njegova forma nije egzaltirana, epski narativna, a još manje eksplicira gestu junačkim zanosom. Naprotiv, skladnom i mirnom formom "rimuje" se alkar odnosno čovjek i konj u rafinirano zatvorenu kiparsku cjelinu. Istim je postupkom rješavao i ženski akt u brojnim varijacijama, otvarajući tu svoju drugu značajnu temu. Arhaično i primordijalno sažima snažne simboličke naboje plodnosti u bujnom volumenu ženskoga tijela.
 

U portretima će pak otvoriti treću temu: znalački i inventivno stvara impozantnu galeriju likova suvremenika. "Upravo u portretu čini mi se da je Sikirica pronašao najosobniji način svog likovnog izražaja...", primijetio je Kruno Prijatelj. Elementame vrijednosti kiparskoga izraza Sikirica je koncipirao na znalačkom korištenju i poznavanju materijala te rafiniranom modeliranju. Ove su vrijednosti upravo u onom kontekstu u kojemu "baštinski spomenici" emaniraju kroz tolika stoljeća. U portretima suvremenika, međutim, primjećuje se iznimno raznovrstan i dinamičan pristup u svakoj formi. Materijali ovdje ne vode glavnu riječ, ali je njihov izbor iznimno značajan. Kipareva ruka istom vještinom i u drugom materijalu traži novi pristup motivu. Zanimljivo je da svaki portret oblikuje na drukčiji način otvarajući zapravo formu uvijek novoj kiparskoj interpretaciji. Taj će postupak nedvojbeno poticati onu dinamičnost pristupa koju nastojimo naglasiti. Oblikovanje materijala nije jednolično, već se živom modelacijom napinje volumen puninom kiparske geste u vitalnu formu. Unos psiholoških elemenata sažima portretne vrijednosti u još snažniji kiparski izraz, često velike ekspresivnosti. Sikiričin pristup portretu nije deskriptivan i narativan unatoč činjenici da su implicirane i te sastavnice kao gradbeni elementi. Sažimajući formu prema psihološkom portretu, on ju zatvara i steže, sublimira u jezgrovito i bitno. "Drvo kipa nije više drvo stabla, isklesani mramor nije više mramor iz kamenoloma: taljeno i kovano zlato potpuno je nov metal, ispečena i uzidana opeka nema nikakve veze s glinom iz glinarnice. Boja, ustrojstvo i sve vrijednosti koje dotiču osjetilo vida izmijenili su se." Ova Focillonova opservacija nedvojbeno govori o smislu stvaralačkog procesa koji se i u ovim portretima otvara u složenoj i intrigantnoj kiparevoj interpretaciji. Naime, u svakom se portretu u različitim materijalima, u novom i drukčijem, pristupa oblikovanju forme, a ne naglašavaju portretne, već one kiparske vrijednosti.