Krešimir Rod rođen je 1970. godine u Velikom Bukovcu kraj Mača. Diplomirao je 1994. godine kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stipe Sikirice gdje i danas radi kao umjetnički suradnik za obradu kamena i drva. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu, Nagrade Zagrebačke banke za najboljeg diplomanta na kiparskom odsjeku i Nagrade 3. zagorskog likovnog salona 2003. godine.

SAMOSTALNE IZLOŽBE
1993. «Skulpture i crteži», Galerija DUH, Zagreb
2000. «Skulpture», Galerija Nova, Zagreb
2002. «Skulpture», Dani K. Š. Gjalskog, Galerijski prostor «Elektre», Zabok
2006. «Skulpture», POU Krapina, Galerija grada Krapine, Krapina

JAVNO POSTAVLJENI RADOVI:
kamena skulptura «Torzo», park skulptura Montraker, Vrsar, Istra, 1992.
brončana reljefna ploča «Fran Bošnjaković», Fakultet strojarstva i brodogradnje, Zagreb, 1994.
kamena skulptura «Majka i dijete», ispred crkve Sv. Jurja, Gornja Stubica, 1996.
krstionica, oltar, ambon, te likovno rješenje mramornog poda s mozaicima, crkva Uznesenja blažene djevice Marije u nebo, Zlatar, 1998/99.
kamena skulptura «Sv. Ana», Zagreb, 2000.
kamena skulptura «Gospa», ispred kapele u Obrežu, Zagreb, 2000.
kamena skulptura «Raspelo», ispred kapele u Obrežu, Zagreb, 2001.
kameni reljef «Majka Klara Žižić», crkva Sv. Lovre, Šibenik, 2002.
kamena skulptura «Crni i bijeli oblik», Park skulptura Jakovlje, 2002.
granitna skulptura «Učenici», Srednja škola Bedekovčina, 2005.



Između jasnosti motiva i njegovih evokativnih moći, između sila mirovanja i sila otpora, između geometrije i organike nastala su i rastu figure i torza u posljednju godinu-dvije u granitu, drvu i mramoru s diskretno razvedenom formom u smjeru fiziomorfne sugestije. To su uspravljeni oblici s znakovima antropomorfne osnovice. S druge strane u manjim radovima (terracotta) Rod ističe mekoću površine i veću evokativnu snagu. U tim radovima stilizacija gubi, a zadobija neposrednost i toplina oblika u pravcu ograničenosti i putenosti forme. Hrapavost njegove kore, žljebovi i urezotine ukazuju na bliskost zemlji za razliku od mramornih uspravljenih oblika s jasnim tjelesnim i korporalnim aluzivnim moćima.
Između organičke pouke o životu i stilizacijske volje (mramor, granit) odvija se pouka o malim pomacima, o izbjegavanju opisnosti, o naslućivanju temeljnih sila pristanka i sila otpora, o mirovanju i kretnji, o toplini i hladnoći, o geometrijskoj čistoći i ograničenosti oblika. Na ovom mjestu vidim kipara koji je pun štovanja za naznake života i onoga koji ne želi biti puki oponašatelj oblika. To je higijenička i pomalo kartezijanska svijest. To je kipar- biće od malo riječi koje prije voli naznačiti nego definirati svijet. A znajući i čovjeka i kipara rekli bismo kakav čovjek takav kip.