Zatravljen lepetom

Dok smo se dogovarali, izmjenjujući mailove brzinom misli, za naslov izložbe, a ideje su prštale u izobilju, u jednom trenutku sinulo mi je kako je Željko Prstec zapravo zatravljen anđelima, a budući da potječe iz, kako to sažeto govori njegovo geslo: "grada u kojem anđeli spavaju", oni mu često lepeću i prah s njihovih krila prosipa se po njegovu crtaćem papiru. I napišem mu tako da bi naziv izložbe mogao biti "Zatravljen anđelima", ali ispalo je da se njemu više svidio "lepet". Naime, u jednom elektronskom pismu, koje niti lepeta niti šuška, tek bešumno stigne zamalo dok trepneš, Željko je napisao: "Ma znaš, bez tog lepeta nema ni priče, nema ni crteža, pa tako ni čitanja. U tom ti je lepetu sva strepnja nadahnuća, a kada čuješ lepet, nije nemoguće vinuti se u visine…"
I tako nam se eto ipak, nehotice, (samo naizgled) razotkriva tajna stvaranja: valja biti nečim zatravljen i blagoslovljen nadahnućem koje stiže na nečujnu lepetu anđeoskih krila. Međutim, kad nakanimo proniknuti u sve te raznolike i raskošne slike, shvaćamo kako je ono "naizgled" presudno nedokučivo i kako nema te spoznaje ni oćuta kojim bismo analitički posvema razložili proces u kojem je neki lepet slikom postao. Pa, zapravo, čak je i to odveć jednostavno, da se ne zavaravamo. Naime, slike Željka Prsteca, uvijek pripovijedaju neku vlastitu priču, uvijek iznova drukčiju u svojoj istosti (motiva i rukopisa) i uvijek iznova svježe u varijacijama (detalja i tehnika)… ispunjavaju neprestano neki prostor "između", dočaravaju/predočuju onaj beskraj imaginacije pred kojim zanijemimo u očuđenosti. Primjerice, kao pred radovima u hrđavim plehnatim okvirićim u kojima su naše bogobojazne babice jednoć na proštenjima kupovale svete sličice. Sad su postale suvremene ikone, osobni oltarići koji otkrivaju vječnu zagledanost u onkraj. Onkraj, čega god. A oltarići se za tili čas preobraze u oltare – prštavo duhovite i ironične zamalo popartističke objekte – koji u vremenu new agea snošljivo i eklektično otvaraju svoja "krila" svim ljudskim uzletima uma.
Slike Željka Prsteca sadrže izvornu nebrušenost baroknih bisera (jer valja se podsjetiti kako riječ barok potječe od naziva za biser nepravilna oblika, neobrađen, koji je u to vrijeme bio veoma moderan), ali istodobno ono što bismo danas nazvali postmodernističkim bremenom: postupcima koji su uvijek višeznačni. U Prstecovu svijetu raskošnih slikarskih sakralnih prostora naći ćemo stoga i arhetipske slike svojih dubina, i senzibilitet suvremenosti, i daleke druge glasove, i anđeosku nijemost koja je rječitija od svake bujice izričaja.

Jadranka Pintarić

Izložba je koncipirana s nakanom da pruži uvid u autorovu raznovrsnost izričaja i tehnika, ali nije retrospektivna premda ima nekoliko radova i iz devedesetih. Tako su uz crteže, počesto akvalerirane, izloženi i radovi nastali u akriliku. Uz klasičnu grafiku, umjetnik suvereno vlada i kompjutorskom grafikom, koja mu je bila medij i za ostvarivanje slika i ilustracija iz knjiga. Na pozadini njegova radnog iskustva kazališnog scenografa, dogodio se iskorak u treću dimenziju pa su nastali "oltarići" i drugi objekti iz graničnih umjetničkih svjetova.