U manifestacije kojima je obilježen Dan grada Krapine uključili su se izložbom (otvorenje 4. prosinca) svojih radova u Galeriji grada Krapine, članovi Likovnog društva koje nosi ime poznatog akademskog slikara. „Ernest Tomašević neosporno je veliko ime hrvatskog slikarstva, opusa trajanja dugog šest desetljeća, od 1920. godine do njegove smrti 1980. Tomašević rođen u Krapini 1897. godine, upamćen je kao sjajni pedagog generacijama studenata, a kao slikar prepoznatljiv je po visokoj razini ostvarenja i otvorenosti izraza, bez zatvaranja u, makar i uspješnu formulu načina… Grad Krapina u svojoj galeriji formirao je zbirku Tomaševićevih djela koja se i dalje nadopunjuje kao sjećanje na umjetnika s kojim se Krapina s pravom ponosi…“ Piše u prigodnom katalogu ove izložbe koja će u Galeriji biti postavljena do 28. prosinca., a o radovima autora likovni kritičar Stanko Špoljarić je napisao:

„Likovna udruga Tomašević ima svoj ugled među srodnim društvima u Hrvatskoj, ima tradiciju vrijednu spomena, te je jedno od žarišta kulturnog života u Krapini s pojedinačnim doprinosima u tkivu udruge. Tako se Ivanka Kveton suvereno kreće u prostoru pejzaža, reducirajući izglednost, svodeći ga na vrijednost tona, inzistirajući na ugođajnosti scene. U figurativnim kompozicijama razigrava silhuetu, forme napetih silnica. Zlatko Kuhar na svojevrsnoj izložbi u izložbi predstavlja dva segmenta svog opusa, u tehnikama akvarela i ulja. Donosi slikovitost Krapine s mnogo simpatičnih detalja, ponekad i dokumentarnom preciznošću i vizure morskih širina. U djelima kolorističke otvorenosti bliskih načinu poetskog realizma. Janko Dunaj u uprizorenjima Krapine i pitoresknosti pejzaža sklada sliku odmjerenim akordima boje. Jelena Mlakar također nalazi inspiraciju u ljepoti Krapine kao i Tomislav Hršak koji prizor interpretira mrljama kolorističkog iskrenja. Ivica Hršak akvarelom oblikuje svakodnevnost u dvorištu, nalazeći u običnom priliku za likovnu atraktivnost. Vesna Gruica služi se stvarnim cvijećem, dosižući slikarsku reljefnost u maštovitosti brojnih rješenja. Nekoliko slikarica veže se uz više tema. Višnja Mulić uz cvijeće i pejzaž donijet slutnjom  dubine bezmjerja, Ivana Pokupec Repovečki uz portret i krajolik metafizičkog ozračja, a Jasna Ferjanić uz pejzaž i raskoš cvjetnog aranžmana kroz dominaciju vrijednosti plavog. Rajko Fureš vedute preobražava veselom, kolorističkom igrom, stvarajući površinu laganog pulsiranja. Jadranka Jurinjak mrtve prirode stilizira čistoćom ploha, suptilnom jednostavnošću vidljivim i u pročišćenim zimskim pejzažima Đurđe Toldy Barilar, koja privlačnost cvijeća marno dorađuje u svakoj lati. Margareta Gregurović u dojmljivoj figuraciji dodiruje stanja tjeskobe, uvjerljivo uravnotežujući emotivnu i likovnu stranu djela. Sebastijan Barilar figurama asocijativnog karaktera stavlja težište na psihološko u slici. Krešo Barilar u plemenitosti drveta neospornom vještinom oblikuje sakralne motive, stupnjevajući  volumen skulpture, izražajne i u formi reljefa. Tradiciju krapinske kamenine njeguje Siniša Laginja, oblikujući djela i suvenirskog karaktera i oblike keramo-skulpture. Gordana Gregurović zaokupljena je izduženim formama likova, elegantnim damama, stiliziranim za življenje izvan oporosti svijeta. Maja Nikin Šimić izabrala je knjigu za skulptorsku formu, označila njihovu znakovitost, te intervenirala na površini epiderme. Afirmirani hrvatski grafičar Neven Šimić poslužio se likovnošću slova, mijenjajući gustoću ritma, načine širenja znaka, postižući dinamičnost u redu i obrnuto. Drago Kozina u mediju fotografije i kroz panoramske snimke eksperimentira i kadrom i slojevitošću sadržaja. Gdje i paradoksalno u priči nije isključeno. I kao potvrda različitih stavova članova udruge. Od umilnosti motiva do potresnosti izraza.“ Spomenimo da je izložbu otvorio gradonačelnik Josip Horvat, a u prigodnom su programu sudjelovali učenici krapinske Glazbene škole.

Poradi toga je i logično da je udruga krapinskih likovnih stvaralaca nazvana po Ernestu Tomaševiću. Okuplja slikare različitih stvaralačkih potencijala i zanosa, osobnih slikarskih angažmana koji rezultiraju rasponima dojmljivosti. Dakako ni stupanj likovnog obrazovanja nije identičan, od slučajeva sustavnog pohađanja likovne škole, povremenog mentorskog vođenja , do samoukosti, puta na kojem nije bilo pomoći znalaca. U dijalogu s motivom, njegovom likovnom preobrazbom, osjećaju se te razlike, premda snaga talenta bar povremeno nadilazi propuštene prilike učenja. Zajedničko slikarima udruge vidi se u motivskom odabiru. Pejzaž, mrtva priroda, slobodnija figurativna scena, njihovi su orijentiri koji u varijacijama na temu dobivaju potrebiti vitalitet. Utkan u primjere poetskog realizma, s marnošću u razradi detalja, slobodne ekspresionističke pokrenutosti, kako u gesti tako i razložnosti deformacije. Razumljivo nekad je boja vodilja zbivanja, kromatski krik dominanta slike, ali i tonska utišanost, suptilne vrijednosti palete dolaze u prvi plan. Crtačko i slikarsko također se izmjenjuju u ravnopravnosti dijaloga likovnih postupaka. U većini radova s jednom namjenom, prodiranja do ljepote, koja dakako ima nejednaka lica i naličja. Ista načela vrijede i kod kiparskih, odnosno keramičkih ostvarenja. Primijenjena ne samo kod pojedinačne forme, već i čitavih ansambala, shvaćenih i svojevrsnim instalacijama. Takova rješenja dovode do zanimljivih raspona, potrebnih u zbiru raznolikosti likovne udruge, gdje svatko stvara sam, ali ozračje prožimanja s drugima uvijek postoji. I kada se traga i kada se kreće utabanim stazama.