Anto Kajinić rođen je 19. lipnja 1953. u Modriči. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1977. u Sarajevu, na slikarskom odjelu, u klasi prof. Ismara Mujezinovića. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1980. i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 1995. Član je Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu od 1991., te Matice hrvatske od 1994. Član je i jedan od utemeljitelja slikarske grupe KaMeN (Kajinić, Marić, Numankadić) u Bosni i Hercegovini od 1987.
Jedan je od organizatora i utemeljitelja Simpozija monumentalne skulpture u Zenici 1991. Utemeljitelj je Umjetničke galerije Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu 1995. Od 1996. objavio je preko 50 eseja iz oblasti likovne umjetnosti u listovima i časopisima «Obnovljeni život» (Zagreb), «Oslobođenje» (Sarajevo), «Bosna franciscana» (Sarajevo), »Svjetlo riječi» (Sarajevo), «Naša riječ» (Zenica) i dr.
Studijski boravio u: Francuskoj, Italiji, Rusiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Grčkoj.
Na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru radi od 1996. u zvanju docenta, a od 2000. u zvanju izvanrednog profesora na slikarskom odjelu. Od 1998. vrši dužnost prodekana na Akademiji. Od 2003. profesor je mentor na poslijediplomskom studiju na Akademiji, na slikarskom odjelu. Od 2005. profesor je crtanja na Sveučilištu u Dubrovniku.

«Kajinićeve kompozicije ispražnjeni su bijeli kadrovi s diskretnim i nenametljivim crtežom. Prostori su potpuno apstrahirani jer beskrajna bjelina lišava nas svih specijalnih asocijacija i zaustavlja naš pogled. Tek nam horizontalni format slika sugerira da se radi o segmentima pejzaža. Ovi prostorni isječci, slikarevi kriptogrami, najčešće su figuralne kompozicije. Vakumizirani kadrovi  područja su oslobođena djelovanja gravitacije i kohezivnih sila unutar samih objekata. Figure i predmeti levitiraju na marginama slike međusobno potpuno neovisni, dirigirani vlastitim porivima. Nanizani na rubovima kadra segmenti likova ponekad se nalaze izvan slike, s karakterističnim i određujućim obilježjima unutar kadra. To su vrlo često figure, likovi i elementarni pojmovi svedeni na znakove, reduciranih oblika, naznačeni u nekoliko poteza. Kuća, žena, sunce, brod, riba, automobil i slično pojavljuju se na neočekivanim mjestima. Likovi su impostirani na svim marginama, oslobođeni zakona perspektive i kao da su im položaji određeni centrifugalnim djelovanjem. Linije kojim su definirani objekti najčešće se ne dodiruju već su približene, ali bez kontakata. Jednostavnost likova definiranih sporim tokom linija kao da je uvjetovana tehnikom urezivanja reljefa, a ne postupkom nanošenja boje slikarskim kistom. Pojedine figure evociraju nam tlocrte građevina drevnih razdoblja i reljefe stećaka, koje i sam autor navodi kao svoju trajnu inspiraciju. Premda formira slikarev rukopis, srednjovjekovna baština ne utječe na izbor slikarevih tema koje crpi iz svakodnevice. Nazivi slika neizmjerno su dugi u odnosu na škrti likovni izraz slika. Inspirirani su govorom malodobnog djeteta i sugeriraju nam objekte na slikama omogućujući ispravno razumijevanje ovih slika –zagonetki, polako nas uvodeći u slikarev svijet. Nazivi objašnjavaju forme, ali ih istovremeno i naglašavaju.
Slike su lišene bilo kakvog traga slikarevog rukopisa jer na njima ne možemo detektirati potez kista ni očitati nanos boje. Bjelina nadire kao magla, popunjavajući površinu slike lazurnim namazima preciznih i nevidljivih poteza slikareva kista. On ne napušta područje figurativnog i ne ulazi u polje apstrakcije, već se zadržava unutar asocijativnih područja sugeriranih elementarnim oblicima» – napisala je u predgovoru kataloga za ovu izložbu Sanja Žaja Vrbica.
Kajinić se u Krapini predstavlja sa 30-tak slika u tehnici lak i polikolor  na iverici.

U prigodnom programu prilikom otvorenja izložbe nastupile su Ines Miklaužić i Barbara Suhodolčan (duo flauta).