Vinka Mortigjija Anušić ubraja se u one grafičare kojima su klasične grafičke tehnike – u nje linorez (i to takav gdje se koriste najelementarniji postupci i najelementarnija sredstva) uvijek bile i ostale ne samo velika ljubav, nego i stalni izazov. A u slučaju ove autorice, taj izazov znači stalni kreativni ushit i stalni, istraživački odlazak u nepoznato. Stvaralačkome duhu kakav je njezin, on znači stalno otvaranje novih putova; znači nadopune ili iskorake u izričaju; ili brzanje drukčijim i novim stazama likovnih spoznaja. Znači i spajanje starih i novih iskustava, ali onda i jedno novo likovno govorenje, koje se kreće prema nečem novom u likovnosti. U ovome slučaju, prema suvremenome grafičkome izrazu, koji danas pomiče svoje granice, šireći se prema drugim medijima i komunicirajući s publikom direktno, pružajući joj na konzultaciju, bez ograda i ograničenja, svoje fizičke, taktilne i prostorne činjenice.

Upravo zbog ovoga potonjega bilo je logično da se Vinka Mortigjija Anušić okrene kolažu kao medijskome partneru svojih grafika. Ne međutim samo partneru, nego da grafike simbiotički i spoji i ispreplete s kolažom, gradeći tako jedno novo, suvremeno djelo izgrađeno i od grafike i od kolaža. Sam po sebi, kolaž nije novi medij i nije ga iznjedrila nova umjetnička praksa. Ali on se danas uvelike koristi u raznim medijskim simbiozama zbog svoje stalne aktualnosti i stalne intrigantnosti. Jer on zbilju čini i stvarnom i nestvarnom, budući da mijenja percepciju i pomiče očište, slažući na kraju novi vizualni poredak s novim značenjem. Uvođenjem kolaža u svoje grafike, Vinka Mortigjija Anušić im je ne samo dodala novu izražajnost, nego ih je uvela i u jedan novi svijet u kojem vladaju drukčiji zakoni percepcije. 

Zbog naglašenih kolorističkih vizualnih senzacija i kompozicijske razigranosti, površni gledatelj će u grafikama i grafikama – kolažima ove autorice možda iščitati samo „igru radi igre“; možda samo neku lepršavost i prpošnost. I vidjeti samo neorganiziranost i kaotičnost. Valja u njezinu djelu, međutim, malo pomnije pogledati sve one naizgledne slučajnosti i sve one naizgledne nesustavnosti, pa će se vrlo brzo pokazati i uočiti promišljenost, discipliniranost i organiziranost. A upravo su to značajke i princip rada svih istinskih grafičara, pa – dakako i ove autorice. Vodile su je one posljednjih nekoliko godina u svim njezinim eksperimentima s grafikom i kolažom : u doziranjima učinaka vezanih za strukturu i ritam; u određivanju snage sučeljavanja boja; u procjeni odnosa plošnosti i prostornosti; u komponiranju formi motiva - jednom blokovitih, a drugi put „rastresitih“.

Tako, premda na neki način sve u Vinkinim radovima može djelovati kao igra slučajnosti, sve je tu ustvari jedan razrađeni grafički sustav, u koji se pomoću kolaža uvodi novi perceptivni otklon i novi odnos prema prostoru. Prostoru koji je kolažom fragmentiran i dekomponiran, a onda ponovno posložen u nove odnose. Intrigantne sad postaju zagonetke dokle seže realnost, a odakle kreće fantazmagorija. I jesu li pred nama kaleidoskopske igre, ili tlocrti nekih imaginarnih gradova. Sve kao da je smišljeno biti iluzijom - koja to nije. I igrom – koja to nije. Ali na neki način to ipak jest igra – ona ludička, kreativna, umjetnička igra. Koja međutim, u svojoj pozadini, uvijek krije ozbiljan rad profesionalca. Rad sastavljen od beskrajnih strpljivih sati posvećenih metjerskom cizeliranju djela, u koje je međutim istodobno utisnuta i sva autorska intuitivnost, emotivnost i duhovnost. Zbog takvoga složenoga suglasja i sklopa, grafike i grafike-kolaži Vinke Mortigjije Anušić i mogu prštati ne samo puninom vizualnih senzacija, nego i puninom cjelokupnoga likovnoga doživljaja.

Višnja Slavica Gabout