Željko Nemec je rođen 1947. godine u Varaždinu, gdje i završava gimnaziju. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970. godine u grafičkoj klasi prof. Marijana Detonija. Kao animator i režiser crtanog filma radi u «Zagreb filmu» od 1972. – 1982. godine, a potom kao slobodni umjetnik, dizajner i likovni pedagog. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i tridesetak skupnih izložbi.

U predgovoru kataloga za krapinsku izložbu likovni kritičar Stanko Špoljarić je napisao:
«Inzistiranje na ugođajnosti prizora u ostvarenjima izvedenim novom tehnologijom (primjenom kompjutera), prividno je neobično, očekivali bi kompozicije razvedenih ili geometriziranih formi, s emotivnošću u drugom planu, a ne stanja suptilne osjećajnosti. Željko Nemec u svojim uprizorenjima s potkom slike na bazi starih fotografija oblikuje situacije dotaknute nostalgičnošću. Odnjegovanom paletom smečkastih vrijednosti dosegnuta je sugestija prostora, koordinate ambijentalnog u svijetu, granice prošlog i sadašnjeg.
I u svojim ranijim ciklusima, s motivom povijesnih zdanja, Nemec je atmosferi scene davao posebnu pažnju. Gdje je tvarnost dobivala karakter neopipljivog, slutnju predmetnog. U prikazu figura s relativnom anatomskom preciznošću lica taktilno je bliže sjeni, uronjeno u prostor metafizičkog ozračja. Nemec uzima portrete znanih i manje znanih osoba, uranja ih u prostor zrakoprazne tišine, opisujući ih svjetlom. Gradeći ih ponekad i marnom deskriptivnošću ili tek naznačujući njihovu posebnost. U maštovitim kompozicijama promatra ih iz različitih rakursa, akcentuirajući ih u prostoru ili puštajući ih do rubova nestajanja. Profili, poluprofili, en face izgledi izmjenjuju se u slijedu slika, ali i unutar jednoga kadra. S mijenama u zasićenosti, od zgusnutosti scene do njene prozračnosti. I u druženju s mogućnostima kompjutera. Nemec je vjeran klasičnoj estetici slike, gotovo tradicionalnom vidu figuracije preobražene u formu osobnog izraza. S ikonografijom koja potiče dojam svečanosti, no i s rasponima raspoloženja. Od prisnosti dijaloga aktera do klice otuđenja. Ali bez jednoznačnosti isčitavanja jer odnos figura slojevite je sadržajnosti. Karakter opredmećenja motiva blizak je gracioznoj ljepoti, tanahnosti oblika, mekoći silhueta.
Figure korespondiraju i s arhitekturom, spomenicima krhke epiderme, s granicama utkanim u sfumaturnost prostora. Svjetlo gradi i razgrađuje, praskom i neprimjetnim pomakom intenziteta. Topla paleta idealna je za raspone svjetlosne igre koja nije samo formalni već i sadržajni element zbivanja. U varijacijama na temu svojevrsnog likovnog poliptiha Nemec je zadržao tenziju kreativne napetosti provedenu u ukupnosti površine. Neovisno radi li se o čitkoj činjeničnosti ili neutralnosti apstraktne plohe. Silnice boje i mase oblika izjednačuju se u pravilnosti i obratima ritmičkog rasporeda, često neovisnog o skladu figurativnih sastavnica. U preglednosti i redu javlja se pokrenutost jedinki, dinamičnost u prevladavajućem smiraju prizora. Nemec s krhkim likovima nudi čaroliju,  novu mjeru putenosti, uzdižući ih i na pijedestal. U ozračju lirskog i idealizacije forme čini se da im nedostaje još samo aureola. No možda ona i postoji u kumuliranosti svjetla. Donekle i paradoksalne dominante u primjerima kompjuterske grafike. No to je posebnost Nemecove umjetnosti.»